OSIGURANJE KREDITA
I Općenito
U posljednje vrijeme kreditiranje potrošnje u društvu čini značajan segment poslovanja banaka i pri tome građanin pojedinac koji korištenjem njihovih sredstava na duže rokove može zadovoljiti ne samo egzistencijalne potrebe vezane za stanovanje i osnovne životne potrebe već i nabavku predmeta višeg standarda života , postaje predmet povećanog interesa, naročito s aspekta rizičnosti te sigurnosti ulaganja na duži vremenski period .Naime rizici klasičnog kreditnog posla u suvremenim uvjetima teško predvidivih tranzicijskih procesa predstavljaju izazov za procjenu vjerovnika o mogućnosti njihovog nastupanja kao i potrebu da se objektiviziraju i podijele na način kako je to u suvremenom svijetu uobičajeno. Istovremeno, interes na zaštiti vjerovnika od rizika neplaćanja kod kreditiranja u prometu usluga i dobara te u međunarodnoj trgovini i investiranju, prepoznat je i podržan od strane osiguranja već dugi niz godina. Potrebama kreditora u tom smislu odgovorila su osiguravajuća društva koja su razradila određena pokrića i police osiguranja kojima omogućuju preuzimanje kreditnih rizika vjerovnika i moduliraju ih prema vlastitim procjenama kao i zahtjevima tržišta .
Osigurateljna praksa je razradila pristup na osnovama pozitivne zakonske regulative i omogućuje da se rizik kreditnog posla za odgovarajuću premiju i pod određenim uvjetima , prebaci na osiguratelja .
Osiguranje potraživanja predstavlja vjerovnikovu mogućnost da se zaštiti osiguranjem za slučaj da mu dužnik ne vrati dug u ugovorenom roku. Uvijek kad postoji tražbina, postoji i opasnost da dužnik ne bude u mogućnosti da svoju obvezu prema vjerovniku izmiri.
Smatra se da svako potraživanje koje je pojavljuje kao pravno reguliran i zaštićen zahtjev jednog učesnika obvezno pravnog odnosa da mu drugi učesnik izvrši određenu činidbu ,može biti predmet ugovora o osiguranju.
Osiguranje kredita ima u praksi svoje šire i uže značenje. U širem smislu ,ono obuhvaća sve oblike osiguranja kreditnih poslova. U zemljama u kojima je ovo osiguranje razvijeno, osiguravajuća društva često pod ovim imenom nude i pokrića koja nemaju za predmet kredit. Takva su , na primjer , osiguranja «povjerenja» (fidelity insurance).
U užem smislu ovaj pojam se odnosi na osiguranje kod kojeg se kao osiguranik pojavljuje vjerovnik neke tražbine..Osiguranik ne mora uvijek biti zajmodavac. To može biti i proizvođač koji prodaje robu na kredit. Osiguranje zaključuje sam vjerovnik i pri tome dužnik ne mora biti ni upoznat da je takvo osiguranje zaključeno. Ovo osiguranje poznato je pod nazivom del credere osiguranje. U praksi se pojavljuje kod isporuka opreme ili robe na kredit. Ako su u pitanju isporuke robe izvršene u inozemstvo na račun stranih naručitelja ,ovo osiguranje se svrstava u tzv. osiguranja izvoznih kredita.
Del credere osiguranja zaključuje vjerovnik, za razliku od kaucijskog (garantnog ) osiguranja koje zaključuje sam dužnik u korist svog vjerovnika. Dužnik se zapravo pojavljuje kao ugovaratelj osiguranja a vjerovnik kao osiguranik.
Garantno osiguranje se pojavljuje u slučaju kada je kreditiranje dužnika uvjetovano postojanjem ugovora o osiguranju kojim se osigurava kredit. Iako po tehnici sprovođenja i po formi garantna osiguranja predstavljaju osiguranja, u suštini su samo jamstva koja se daju vjerovnicima za njihova potraživanja prema dužnicima. Za ovakav tip osiguranja postoji sve veći interes na tržištu .
Osiguranjem kredita se u Hrvatskoj bave Hrvatska banka za obnovu i razvoj te osiguravajuća društva. HBOR radi u principu osiguranja izvoznih potraživanja prema inozemnim dužnicima koja rade i osiguravajuća društva. Međutim osiguranje ostalih vrsta potraživanja provode samo neka osiguravajuća društva .Pri tome je bitno spomenuti da naše tržište za ovakve poslove prepoznaje društva koja imaju sigurne i solidne fondove za obveze ,podršku reosiguranja te tradiciju i iskustvo u njima. U razvijenijim društvima, kako na Zapadu tako i na dalekom Istoku, ove poslove vode posebne specijalizirane osiguravajuće kuće.
Za osiguranje kredita karakteristično je da se ono godinama sprovodi i intenzivira, naročito u posljednjem razdoblju od 2000 god. a da pri tom ne postoje zakonske odredbe koje bi regulirale ovu materiju u cjelini. Naime ,kao i prethodni ,i novelirani Zakon o obveznim odnosima iz 2005. god. izričito u svom čl. 923. navodi na se odredbe Odsjeka 27 koji regulira ugovor o osiguranju, neće primijeniti na osiguranje potraživanja. Na žalost, poseban propis o tome do danas nije donesen iako postoje važni razlozi za njegovo donošenje.
II Ugovor o osiguranju
Ugovor o osiguranju kredita predstavlja ugovor kojim se osiguratelj obvezuje obeštetiti osiguranika u slučaju insolventnosti osobe koju je osiguranik kreditirao u granicama pruženog pokrića pod pretpostavkom plaćene premije osiguranja za to. Ugovor može pratiti pokrićem individualizirani kreditni odnos s svim posebnostima ili osiguravati budući niz kreditnih odnosa koju će biti zasnovani na tipskim pravilima ugovora o kreditu koje je prihvatio osiguratelj.
Kao osnovicu ovog ugovora ,u teoriji prava osiguranja navode se posebni uvjeti koji se odnose na osobe kojima se kredit odobrava. Osoba dužnika nesumnjivo predstavlja bitan element ovog osiguranja jer od ocijene njegove osobne sposobnosti za podmirivanje kreditne obveze zavisi i ev. nastup osiguranog slučaja .Kada je nemoguće poduzeti neposrednu provjeru svih elemenata bitnih za ocjenu kreditnog rizika konkretne osobe, utvrđuju se određeni standardi koje vjerovnik mora poštivati kod ugovaranja kredita. Nepoštivanjem tih standarda kredit gubi pravo na osigurateljnu podršku i osiguratelj nije u obvezi u slučaju nastupa osiguranog slučaja.
Upravo s tog aspekta, ugovori o osiguranju mogu biti opći i pojedinačni, u zavisnosti od činjenica da li se veći broj kredita daje većem broju osoba ili pojedincima. Kod zaključenja pojedinačnih ugovora dužniku se, u pravilu, poklanja više pažnje , procjenjuju se razni aspekti njegovog poslovanja a osiguratelj ima neposredan uvid kod prihvaćanja u pokriće . Obično je riječ o dugoročnim kreditiranjima za poduzetničke projekte na veće iznose s posebnim sredstvima osiguranja.(hipoteke dionice i sl).
Druga situacija je kod općih ugovora kod njih se zadaje obrazac kreditne sposobnosti ,uvjeta koje mora zadovoljiti korisnik te taksativno navedeni kolaterali koji se moraju ugovoriti. Kod aktualnih kreditiranja za kupnju automobila i nekretnina te dugoročnih hipotekarnih kredita, vjerovnici moraju za sve osigurane kredite poštivati proceduru i provjere naložene od osiguratelja ali neposrednu kontrolu nad kreditnim odnosom nemaju odnosno imaju samo u slučajevima kada je vjerovnik prisiljen konzultirati se s osigurateljem radi .potrebnih uputa ili odstupanja od propisanih uvjeta i procedure.
a) predmet osiguranja
Predmet osiguranja često može pobliže odrediti svrha osiguranja .Kad god postoji dug, vjerovnik se može osigurati osiguranjem za slučaj da mu dužnik ne vrati u roku. Nije bitno da se radi o novcu. Vjerovnik se može osigurati protiv slučaja insolventnosti dužnika kome nije pozajmio novac već pokretnu stvar čija vrijednost se može izraziti u novcu.
Ako se vjerovnik osigura za slučaj neplaćanja potraživanja ,ono se pojavljuje kao predmet osiguranja.Za razliku od dioničkih društava za osiguranje , HBOR osigurava još i troškove proizvodnje i ulaganja u inozemstvo. Društva za osiguranje osiguravaju potraživanja od stranih privatnopravnih ili fizičkih osoba po osnovu izvoza robe, vršenja usluga i izvođenja radova u inozemstvu.
Inače se osiguranje izvoznih potraživanja u inozemstvu pojavljuje u raznovrsnijim oblicima u odnosu na praksu u Hrvatskoj( napr. podrška izdatim bondovima, zaštita fiksnih izvoznih cijena ((excalation insurance)) i kao zaštita od fluktuacije valutnih tečajeva).
b ) kreditni rizici
Pod kreditnim rizicima podrazumijevaju se izvanredni događaji čijim ostvarenjem vjerovnik kao osiguranik nije u mogućnosti da svoje potraživanje naplati od dužnika u roku..Opasnost gubitka zbog insolventnosti dužnika je u svojoj suštini i po određenosti isto tako stvarna kao što su na primjer opasnosti od gubitka zbog djelovanja požara ili nekog drugog sličnog događaja.
Rizici kreditnog osiguranje po klasičnoj podjeli se dijele na komercijalne, političke i katastrofalne.
aa) Pod komercijalnim rizicima podrazumijevaju se rizici kojima su krediti izloženi u vezi s komercijalnim poslovanjem dužnika. U pitanju su opasnosti od neplaćanja kreditnih obveza
koje bi nastale iz subjektivnih slabosti poslovanja dužnika ili iz okolnosti tržišta. Najčešći oblici rizika ovakve vrste su
-neplaćanje duga o roku ili nelikvidnost dužnika ,
-produženo neplaćanje duga ili stanje faktične insolventnosti i
-nemogućnost plaćanja duga odnosno insolventnost.
bb) Pod političkim rizicima podrazumijevaju se rizici kojima su krediti izloženi zbog propuštanja plaćanja obveza na koje ne utječe subjektivni faktor odnosno slabost osiguranika. U pitanju su tri grupe rizika:
-ratni ili politički događaji čijim ostvarenjem imovina dužnika može biti potpuno ili djelomično uništena ( napr. rat, ustanak, pobuna i građanski nemiri),
-opće političke i privredne mjere zemlje u kojoj se nalazi dužnik, čijim ostvarenjem dužnik može biti potpuno ili djelomično spriječen da izvrši svoju obvezu ( zabrana plaćanja, zabrana uvoza, moratorij i sl),
-odbijanjem izvršenja obveze od strane dužnika koji ima svojstvo javnopravne organizacije protiv koje se ne može voditi spor od. ne postoji mogućnost prinudnog namirenja potraživanja.
cc) Pod katastrofalnim rizicima podrazumijevaju se rizici kojima su krediti izloženi zbog neplaćanja kreditnih obveza s razlogom nastupanja raznih stihijskih događaja koji pogađaju istovremeno veliki broj ljudi na jednoj teritoriji (napr. poplava , zemljotres, vulkanska erupcija i sl.).
c) štete
Pod štetama u kreditnim osiguranjima podrazumijevaju se materijalni gubici nastali uslijed ostvarenja osiguranih rizika. Kod ovih osiguranja se u principu nadoknađuje samo neposredna šteta koja za osiguranika proizlazi propuštanjem uplate nominalno ugovorenog iznosa obveze od strane dužnika. Indirektne štete nisu pokrivene ako nije drugačije ugovoreno.
Kada promatramo događaj nastupa osiguranog slučaja koji se očituje u potpunom ili djelomičnom gubitku financijskih sredstava kao posljedici nemogućnosti ostvarenja potraživanja od strane osiguranika u predviđenom roku, činjenica da obveza osiguratelja nastaje u trenutku prekoračenja roka plaćanja od strane dužnika, ukazuje da se ne radi uvijek o konačnom gubitku potraživanja. Isplatom naknade osiguratelj po člancima 90.-95 Zakona o obveznim odnosima (NN br . /05) stupa u prava prednika po istom principu kao i svaki drugi iskupitelj obveze te se u tom smislu njegova prava na namirenje od dužnika ne smanjuju po općim principima koji su propisani za ostale vrste osiguranja ( čl. 963.cit.Zakona).Prema tome ,ugovorni odnos prelazi na osiguratelja u cijelosti i ovaj može zahtijevati i očekivati da dužnik ispunjava obveze prema njemu kao prema prethodnom vjerovniku.
Ukoliko ugovor o osiguranju ne predviđa pokriće neplaćanja potraživanja samo u slučaju ostvarenja uzroka koji su taksativno i ograničavajuće navedeni u ugovoru o osiguranju, za nastajanje obveze osiguratelja da štetu naknadi osiguraniku, uzrok kašnjenja nije ni bitan.
d) trajanje osiguranja
Trajanje osiguranja kredita može ali se ne mora poklapati s trajanjem rizika. Početak i prestanak trajanja osiguranja se najčešće ugovara odnosno regulira općim ili posebnim uvjetima osiguranja. Odredbe ugovora obično predviđaju da osiguranje traje do dana kada plaćanje potraživanja dospijeva. Ono često zavisi od specifičnosti samog kredita koji se želi osigurati. Ako se osigurava samo kredit za vrijeme procesa proizvodnje robe, dan kada je osiguranik započeo pripreme u vezi s proizvodnjom robe predstavlja početak osiguranja.
Kao prestanak osiguranja u tom slučaju obično se uzima dan predaje robe prijevozniku na prijevoz.
U slučaju isporuke robe na kredit, kada je plaćanje ugovoreno uz otkup dokumenata,
osiguranje traje od momenta predaje robe prijevozniku do otkupa robnih dokumenata od strane kupca.
U slučaju prodaje robe ,kod koje je ugovoreno višegodišnje kreditiranje kupca, osiguranje traje od momenta izvršene predaje robe kupcu do momenta naplate potraživanja odnosno nastupa osiguranog slučaja. Izuzetak u ovom pogledu predstavlja osiguranje izvoznih kredita od nekomercijalnih rizika. U nekim slučajevima osiguratelj ima pravo otkazati ugovor o osiguranju u slučaju da je u zemlji inozemnog partnera došlo do znatnog pogoršanja rizika.
U slučajevima dugoročnog kreditiranja kod namjenskih ili nenamjenskih kredita ,osiguranje teče od trenutka kada je zaključen ugovor o kreditu a ne od dana kada je prijavljen osiguratelju te završava istekom roka na koji je kreditiranje ugovoreno.
e) Osigurani iznos
Za osigurani iznos kod kreditnog osiguranja je karakteristično što se iznos koji je predmet osiguranja mijenja u tijeku trajanja osiguranja.
Osigurani iznos po pravilu odgovara maksimalnom iznosu potraživanja koje osiguranik prema svom dužniku ima u jednom osiguranom kreditnom poslu.(pojedinačni ugovor o osiguranju kredita).Napr. kod ugovora o izvođenju građevinskih radova u inozemstvu ,stvarna potraživanja osiguranika prema dužniku će tijekom izvođenja radova postepeno rasti. Međutim, u općim ugovorima o osiguranju izvoznih kredita osigurani iznos ima drugu funkciju. On predstavlja samo maksimalnu granicu kojom se utvrđuje do kojeg iznosa su potraživanja prema jednom dužniku pokrivena. Ovim osiguranjem se obuhvaćaju sva potraživanja osiguranika prema jednom dužniku. Ugovorom se mogu predvidjeti i druga ograničenja , na primjer sva potraživanja u jednoj određenoj zemlji ili potraživanja koja nastanu u određenom vremenskom periodu .Zbog ovakvog usvojenog rješenja osigurani iznos ne odgovara ukupnom iznosu potraživanja koje osiguranik može imati prema jednom dužniku.
Kod osiguranja kredita građana limit pokrića predstavlja onaj maksimalni iznos koji objektivno može potraživati vjerovnik u određenom trenutku nakon poduzimanja ugovorenih radnji njegovog ažuriranja. Po tom principu ukupan iznos glavnice kamata i troškova na početku otplatnog razdoblja nije moguće ni u jednom trenutku potraživati a s druge strane je svota osiguranja izražena visinom glavnice kredita nedovoljna da osigura mogući gubitak ugovorene kamate i troškova obračunatih u predviđenim ratama koje osiguranik može potraživati do otkaza kredita. Radi zaštite od podosiguranja ,osiguratelji ugovaraju u ovakvim slučajevima svotu osiguranja uvećanu za određeni postotak ili za određen broj rata na postojeću glavnicu kredita.
f) premija osiguranja
Premija osiguranja kod kreditnog osiguranja utvrđuje se u pravilu u određenom postotku od osiguranog iznosa.Premija se određuje prema vrsti kredita, zemlji dužnika, trajanju pokrića, osiguranjima koja su ugovorena prilikom davanja kredita ,vrsti ugovora o osiguranju (pojedinačni ili opći ugovor) visini franšize odnosno samopridržaja, bonitetu kreditnog posla, bonitetu dužnika i sl.
Kod srednjoročnih i dugoročnih kredita premija osiguranja se plaća godišnje u postotku od visine kredita ili jednokratno po odobrenju kredita . Teorija je podijeljena u mišljenju što predstavlja godišnje plaćena premija. Prema prevladavajućem stavu, godišnja plaćanja premije predstavljaju samo rate ukupne premije a ne premiju za obnovu osiguranja. Kod uplate jednokratne premije na početku osiguranja za cijelo razdoblje kreditiranja ,osiguratelji sustavom prijenosa sredstava pro rata temporis osiguravaju resurse za isplatu potencijalnih obveza u razdoblju pokrića.
g) franšiza i samopridržaj
U cilju stimulacije osiguranika da sa povećanom pažnjom donosi odluku da li će i koliki kredit odobriti nekoj osobi, ustalila se praksa da osiguratelji od osiguranika traže da on sam u određenom postotku snosi rizik gubitka. Učešće osiguranika u nastaloj šteti pojavljuje se kao odbitna franšiza ili kao samopridržaj. Smatra se da učešće osiguranika u nastaloj šteti predstavlja značajnu mjeru koja se poduzima u cilju da se osiguranik odvrati od odobravanja kredita dužniku u čiju solventnost osiguranik sam nije siguran.
Ugovori o kreditnom osiguranju ponekad predviđaju (u pitanju su opći ugovori) iznos početnog gubitka koji isključivo pada na osiguranika. Na primjer , u slučaju prodaje robe na kredit raznim kupcima do iznosa od 500.000 EUR osiguranik sam snosi sve štete do ukupnog iznosa od 50.000 EUR.
III Dužnosti ugovornih strana
Ugovorom o osiguranju reguliraju se ugovorne obveze između osiguratelja i osiguranika.
Sama priroda kreditnog osiguranja ukazuje da osiguratelj ne bi smio osigurati nekog vjerovnika za sve štete koje ovaj kao osiguranik pretrpi kreditirajući kupce a bez da je ovaj proveo prethodnu selekciju i provjerio bonitet potencijalnog klijenta . Smatra se da je prvi zadatak osiguratelja da procijeni i uvjeri se da se kreditiraju samo klijenti koji su navikli da svoje dugove vraćaju i koji takvu mogućnost imaju, čime se rizik insolventnosti značajno smanjuje. Zbog toga svi osiguratelji nastoje da od ugovaratelja osiguranja, čija je to dužnost, dobiju podatke koji su važni za ocjenu težine rizika ,na prvom mjestu o bonitetu dužnika. Osiguranik je zatim dužan da osigurateljima pruži podatke o samom kreditnom poslu, o garancijama dužnika kao i o drugim momentima relevantnim za konkretno osiguranje. Kada ocjenu o prihvatljivosti klijenta osiguratelji potpuno prepuštaju ugovaratelju onda mu u ugovoru o osiguranju nalažu provođenje postupka i obveznu dokumentaciju koja mora biti prihvatljiva po kriterijima osiguratelja. Propusti i pogreške u provođenu ovih obveza sankcioniraju se gubitkom prava na osigurninu. Druga važna obveza ugovaratelja osiguranja je da plati premiju osiguranja u određenom roku koja može biti uvjet za ostvarenje prava iz ugovora o osiguranju.
Kad dođe do zaključenja ugovora o osiguranju ,za osiguranika nastaju određene specifične obveze a) da po saznanju i bez odlaganja obavijesti osiguratelja o činjeničnom stanju iz kojeg proizlazi da se opasnost da se potraživanje ne naplati realno povećala; b) da po saznanju i bez odlaganja obavijesti osiguratelja da je osigurani slučaj nastupio ; c) da u sporazumu sa svojim osigurateljima poduzme sve potrebne mjere da se štetne posljedice ograniče odnosno smanje kao i sve druge radnje u cilju osiguranja svojih interesa i d) da dokaže da je nastupio osigurani slučaj.
S obzirom da kod kreditnog osiguranja, kao uostalom i kod drugih osiguranja, odluka osiguratelja da li će zaključiti ugovor o osiguranju, zavisi od prethodno dobivenih podataka, postalo je uobičajeno da se osiguratelji štite od slučaja davanja netočnih podataka od strane osiguranika. Sankcije za takve slučajeve nedozvoljenog ponašanja osiguranika osiguratelji unose u ugovor o osiguranju (napr.za ovakav slučaj predviđaju mogućnost raskidanja ugovora o osiguranju). Naravno, teret dokaza je na osigurateljima.
Kao što je naprijed napomenuto, ista sankcija može se ugovoriti i za slučaj neplaćanja premije , što predstavlja utjecaj inozemne prakse osiguranja ali i zaštitu od neurednog ispunjavanja obveza u platnom prometu uobičajenog na hrvatskom tržištu .
Osiguratelj prema osiguraniku ima dvije važne obveze ;
- da osiguraniku na njegov zahtjev preda urednu policu osiguranja i
- da osiguraniku naknadi štetu ako je nastupio osigurani slučaj.
IV Pravna priroda osiguranja kredita
O pravnoj prirodi osiguranja kredita u stručnim krugovima postoje različita razmišljanja.
Ugovor prema čijim odredbama osiguratelj preuzima obvezu da osiguraniku naknadi štetu zbog toga što dužnik nije vjerovniku (osiguraniku) vratio dug ,ima sličnosti s bankarskom garancijom. Međutim ,između ova dva ugovora postoje i značajne razlike.
- Ugovor o osiguranju predstavlja dvostrano teretni ugovor na osnovu kojega osiguratelj preuzima određene rizike za koje naplaćuje premiju osiguranja i čijim ostvarenjem nastaje obveza osiguratelja da naknadi štetu. S druge strane, garanciju je moguće dati i bez naplaćivanja cijene za pruženu uslugu.
- Osiguratelji ne poznaju ili nedovoljno poznaju rizike koje preuzimaju. Oni se zbog toga moraju osloniti na informacije koje im se daju .Nesumnjivo da osiguratelji imaju pravo da znaju činjenično stanje u cjelini i da je ugovaratelj osiguranja dužan da ih s njim upozna. Kod garancija ne postoji takva obveza ugovaratelja kod zaključivanja ugovora s bankom.
- Za razliku od osiguratelja koji ne plaćaju originalni dug već naknadu štete, bankari plaćaju originalni dug.
Međutim, moguće su dvojbe da li je u pitanju klasična naknada štete ili zapravo posebna vrsta jamstva za originalni dug. Osnova za nadoknadu osigurnine kod osiguranja kredita je ugovorno ispunjenje nečije obveze u cijelosti ili djelomično od strane trećeg a ne naknada štete , posljedično umanjenje materijalnih sredstava osiguranika zbog radnje ili propuštanja dužnika. Uz izravnu ,šteta koju trpi vjerovnik očituje se i u svim onim gubitcima koje takvo stanje proizvodi (trošak administriranja i angažiranje alternativnih mehanizama i kolaterala koje nije pokriveno ugovorom o osiguranju, šteta zbog propuštanja daljnjih plasmana i oplodnje sredstava koja nisu prihodovana i sl.) dakle posljedice koje se podvode pod indirektne štete. Osim toga, pravo na anatocizam prisutan u obračunima kamata dužnih rata vjerovnika bankara ,koji je inače zabranjen, osiguratelj kao sukcesor u potpunosti preuzima zakonskom subrogacijom. Ovakva funkcija kreditnih osiguranja približava ih stavu o njihovoj prvenstveno jamstvenoj ulozi i pravnoj prirodi.
Navedene pokazatelje koji ukazuju na distinkciju između osiguranja i garancije ipak treba prihvatiti samo indikativno. U praksi je primijećeno da upotrijebljena terminologija može zavarati .Zbog toga je neophodno, u slučaju sporne situacije, utvrditi volju stranaka prilikom zaključenja ugovora.
Ako je svrha ugovaranja bila da se plati originalni dug kada se za to stvore uvjeti ,u pitanju je garancija. Međutim, ako je svrha plaćanja bila da se plaćanjem ispuni nova obveza zbog toga što dužnik nije svoju obvezu prema vjerovniku izmirio, imamo ugovor o osiguranju.
Pravna priroda osiguranja kredita izvodi se iz činjenice da vjerovnik stječe pravo na isplatu osigurnine po uvjetima ugovora o osiguraju ako ne naplati svoje potraživanje odnosno ne ostvari svoje pravo prema dužniku uslijed ostvarenja rizika određenih tim ugovorom.
Obeštećenje osiguranika od strane osiguratelja isplatom obveze njegovog dužnika predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika ovog ugovora o osiguranju.
Zaključak
Sustav provođenja osiguranja kredita bez regulative u materijalnom smislu predstavlja prvu veliku prepreku u pravilnom provođenju ovih osiguranja. Ovaj nedostatak se negativno odražava na pravnu sigurnost stranaka (napr. moment zaključenja ugovora o osiguranju), i na nejednaki pravni položaj ugovaratelja osiguranja (napr. pravo osiguratelja da jednostrano propiše kada ima pravo raskinuti ugovor).Načelno je pitanje da li zakonske norme trebaju biti imperativne ili dispozitivne prirode. U svakom slučaju, obvezujuće norme mogu ograničiti slobodu ugovaranja ali i zaštititi ugovorne strane on monopolskog ponašanja vjerovnika i neprihvatljivih radnji dužnika. Pokriće kreditnih osiguranja mora omogućiti i zaštitu vjerovnika od zloupotreba i nezakonitih radnji kod ugovaranja kredita .Aktuarske računice osiguratelja moraju uključiti u procjenu težine rizika sve relevantne pokazatelje koji se godinama prate u svijetu za takve vrste osiguranja. Osiguratelji trebaju ,razvojem specijalističkih odjela u svojim kućama ili posebnih društava za osiguranje kredita ,stručno snimati i obrađivati sve elemente koji utječu na sigurnost i funkcioniranje financijskog tržišta ,njegovih proizvoda i grupa korisnika te mogućnosti podrške i plasmana kreditnih osiguranja. Novi tipovi pokrića trebaju osigurati bolji uvid u kreditnu sliku dužnika i njegovu izloženost rizicima. Na kraju, profesionalnom obradom svih slučaja u kojima su namirili obveze vjerovnika, kroz regresne postupke kada su oni mogući ,osiguratelji trebaju pridonijeti financijskoj disciplini na tržištu.
Koliko to sve u ovom trenutku funkcionira pokazuju i izvješća HANFE koja upućuju da osiguratelji imaju u segmentu osiguranja kredita velikih teškoća da ostvare pozitivne rezultate poslovanja.
Rujan 2007. Zvonimir Vlahov
