UVOD
U djelatnosti osiguranja, kao jednoj od najvažnijih financijskih aktivnosti suvremenog društva, u fokus poslovnog interesa postavlja se rizik mogućeg ugrožavanja materijalnih i drugih interesa, kako pojedinca tako i šire asocijacije , prikupljanje novčanih sredstava radi formiranja fondova koji moraju omogućiti da se ti interesi adekvatno osiguraju te , za slučaj njihovog ostvarenja, isplata ugovorene osigurnine i materijalno obeštećenje oštećenika.
Svakako da je ,kod ovako određenih okvira i zadataka prioritetan cilj poduzetnika osigurateljnog poduhvata , stvoriti financijsku osnovu koja jedina omogućava isplatu naknade potencijalne štete i sanacije materijalnih i drugih dobara ugroženih osigurljivim rizikom.
Taj dio zadatka osiguranja ostvaruje se u prvom redu , u skladu s načelima solidarnosti i uzajamnosti , prikupljanjem sredstava premije osiguranja . Tim se prihodom stvara fond za pokriće osiguranih rizika i iz njega isplaćuje naknada štete odnosno ugovorena osigurnina te podmiruju troškovi obavljanja djelatnosti .Sve to predstavlja osnovni posao osiguranja koji započinje prodajom rizika a završava isplatom štete.
Međutim, i ostali poslovi koje osiguravajuće društvo obavlja a koji prate osiguranje, ne mogu se smatrati manje važnim jer, osim što cjelovito zaokružuju osigurateljni poduhvat, dopunjuju njegove fondove, povećavaju njegovu imovinu i likvidnost, utječu na razne načine i na društvenu okolinu te je njihova uloga višeznačna.
Jedan od takvih poslova je i ostvarivanje regresnih prava od fizičkih i pravnih osoba odnosno povrat isplaćene osigurnine u slučajevima kada za to postoji zakonska osnova. Kao važan institut osigurateljnog prava , regres svoje ishodište nalazi u zakonskom principu da oštećenik može za štetu na imovini biti obeštećen naknadom koja ne može biti veća od štete koju je pretrpio.
Osiguranje ne smije biti izvor neosnovanog bogaćenja osiguranika. Zato je kumuliranje zahtjeva na namirenje štete i iz osigurnine i naknade štete od štetnika zabranjena. Oštećeni ne može dva ili više puta naknaditi istu štetu. Izborom ugovora o osiguranju za namirenje štete, oštećenikovo pravo na naknadu od štetniku , prelazi pod određenim uvjetima na osiguratelja. Ovo pravo se naziva regresno pravo a postupak za realizaciju regresni postupak.
PRAVNI ASPEKTI REGRESA
Regres ( engl. recourse,njem. Regress) je izraz koji u pravnom smislu označava odštetu, obeštećenje za pretrpljeni gubitak na imovini odnosno satisfakcija za nematerijalnu štetu. Njegovo izvorno značenje nalazimo u latinskom izrazu regredior –i , regressus sum što znači ići natrag , povratak. U osiguranju , kao izraz koristi se u prvom redu da označi pravo osiguratelja da od osobe koja je uzrokovala štetu vrati isplaćeni iznos odštete.
Regresno pravo (engl. recourse right,njem. Regressrecht ) je pravo, koje na temelju isplate određenog iznosa umjesto druge osobe, koja je taj iznos trebala platiti na temelju određenog pravnog posla, stiče treća osoba koja može na tom osnovu potraživati od osobe za koju je platila da joj naknadi iznos koji je platila, zajedno sa svim ostalim štetama ,gubicima i kamatama koje je snosila.
Iz naprijed navedenih definicija može se uočiti da je osnovna karakteristika koja razlikuje regresno pravo kao pojam, od prava na naknadu štete oštećenika ili izvršenje obveze, njegov derivativni karakter.
Ragresnu naknadu štete odnosno pravo na isplatu ostvaruje treći koji nije izvorno involviran u osnovni pravni posao .On to svoje pravo može temeljiti na nekom ugovornom ili izvanugovornom odnosu koji ne mora biti u izravnoj vezi s onim koji daje osnovu imatelju prava na isplatu ili za naknadu štete
Pri tome , ova prava u određenim slučajevima ne moraju biti identična pravima prednika već mogu biti ograničena temeljnim ugovorom koji predstavlja osnovu odnosa, ili samim zakonom .
Prigovore koje može isticati oštećenoj osobi , regresni obveznik može isticati i svakom stjecatelju prava po odnosu koji daje osnovu za zahtjev. U isto vrijeme, stjecatelj se može koristiti pogodnosti na direktnu tužbu prema osiguratelju odgovornosti štetnika , naravno, jednako kao i prednik, do maksimalnog ugovorenog ili zakonski određenog limita osigurateljne obveze.
Izraz regres ,u doktrini se često izjednačava s subrogacijom prava. Subrogacija dolazi od latinske riječi subrogo što znači predložiti koga namjesto drugoga.
Prema mišljenju autora ,oba izraza ,i regresno pravo i pravo subrogacije predstavljaju međusobno komplementarne pravne funkcije od kojih jedna pretpostavlja pravo na povrat isplaćenog a druga prijenos pravne pozicije prednika radi ostvarenja povrata.
Temeljne odrednice koje ustanovljuju institut regresa nalaze se u Zakonu o obveznim odnosima (Zakon o preuzimanju zakona o obveznim odnosima NN.br.53/91 ) koji je u primjeni do 31. XII 2005. god. te novom Zakonu o obveznim odnosima donesenom 25. veljače 2005.god.(N.N.br.35/2005) koji stupa na snagu 1. I 2006.godine.Kako zakonska rješenja u pogledu promatranog problema oba zakona rješavaju na identičan način(osim sitnih gramatičko-jezičnih promjena) u nastavku teksta će se ,uz komentar članaka starog Zakona koji važi do kraja godine, označiti u zagradi i odgovarajući članci Novog.
I a) Zakonska subrogacija po članku 939 (963 ) ZOO- a
Prijelaz prava s osobe koja ima pravo na naknadu štete regulira u prvom redu Zakon o obveznim odnosima ( Zakon o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima N.N:53/91) u svojem članku 939.( Novi ZOO čl. 963.)
Članak 939 ( 963 ) Zakona o obveznim odnosima
“ 1. Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja ,po samom zakonu ,do visine isplaćene naknade,sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.
2.Ako je krivnjom osiguranika onemogućen ovaj prijelaz prava na osiguratelja, u potpunosti ili djelomično ,osiguratelj se oslobađa u odgovarajućoj mjeri svoje obveze prema osiguraniku.
3. Prijelaz prava osiguranika na osiguratelja ne može biti na štetu osiguranika, te ako je naknada koju je osiguranik dobio od osiguratelja iz bilo kojeg uzroka niža od štete koju je pretrpio ,osiguranik ima pravo da mu se iz sredstava odgovorne osobe isplati ostatak naknade prije isplate osigurateljevog potraživanja po osnovi prava koja su prešla na njega.
4. Iznimno od pravila o prijelazu osiguranikovih prava na osiguratelja,ova prava ne prelaze na osiguratelja ako je štetu uzrokovala osoba u srodstvu u pravoj liniji s osiguranikom ili osoba za čije postupke osiguranik odgovara ,ili koja živi s njim u istom domaćinstvu ,ili osoba koja je radnik osiguranika ,osim ako su te osobe uzrokovale štetu namjerno.
5. Ali, ako je neka od osoba, spomenutih u prethodnom stavu ,bila osigurana od odgovornosti ,osiguratelj može zahtijevati od njezina osiguratelja naknadu iznosa koji je isplatio osiguraniku.” .
Prva pretpostavka za subrogaciju prava je dakle isplata štete a druga postojanje štetnika, osobe koja po nekom od zakonskih principa odgovara za štetu.
Naprijed citirani članak Zakona određuje širinu prijelaza prava te uvodi određena ograničenja koja umanjuju obim subrogacije. Prijelaz prava odnosi se na slučaj isplate naknade štete. Prema tome, citiranom odredbom ne prenosi se pravo za slučaj isplate ugovorne obveze ili garancije.
Iako propis ne uvjetuje pravo na poduzimanje regresnog postupka obveznim obavještavanjem štetnika o činjenici subrogacije, ona predstavlja u određenim postupcima ( napr. odgovornost prijevoznika prema posebnim propisima) uvjet za sudsko ostvarivanje zaštite prava.
Isto tako , iako je u principu osiguratelj ovlašten potraživati zateznu kamatu od dana isplate štete, u određenim slučajevima ( također kod terećenja prijevoznika) od dana obavijesti o tražbini i zahtjevu, počinje teći zatezna kamata.
Člankom 939.(963) načelno se utvrđuje princip potpunog prijelaza svih prava osiguranika na osiguratelja uz iznimku za slučaj onemogućavanja prijelaza prava zbog krivnje osiguranika. Postavlja se pitanje u kojem slučaju ovaj razlog može osiguratelj prigovoriti osiguraniku s posljedicom koju Zakon predviđa ali je ne razrađuje.
U praksi, ovaj razlog je vezan za sve one prethodne radnje koje oštećenik mora poduzeti za zaštitu svog prava prema odgovornom za štetu. U prvom redu, to je propust postavljanja zahtjeva prema odgovornom za štetu unutar prekluzivnog roka koji određuje ,bilo Zakon o obveznim odnosima, bilo neki od posebnih propisa koji reguliraju pojedine vrste ugovornih odnosa izvan konteksta ovog Zakona.
Ukoliko je osiguratelj izgubio mogućnost za terećenje odgovornog za štetu zbog formalnog razloga (napr. zastare prava na pokretanje postupka prema odgovornom , propuštanja ulaganja protesta vozaru kada je to propisom utvrđeno kao uvjet za postavljanje odštetnog zahtjeva ili pak propuštanjem mogućnosti ugovaranja zastarnog roka dužeg od zakonom predviđenog i sl.) postavlja se pitanje, u kojoj mjeri se osiguratelj može osloboditi od svoje obveze.
Zakon utvrđuje termin “ u odgovarajućoj mjeri” što zapravo znači da, u slučaju propusta osiguranika da zaštiti regresna prava u cijelosti, osiguratelj bi mogao otkloniti svoju obvezu u cijelosti .
U slučaju da je nekim drugim razlogom omogućeno odgovornom za štetu
korištenje pogodnosti ograničenja odgovornosti prema kriterijima posebnih propisa (napr. u transportnom pravu je omogućeno limitiranje zahtjeva za odštetom prema kg. bruto težine ili slično), osigurnina se može umanjiti na iznos koji predstavlja razliku između stvarne štete i onog iznosa kojeg bi , primjenom instituta ograničenja odgovornosti , bila u obvezi isplatiti odgovorna osoba.
Naravno ,teret dokaza za utvrđenje činjenice krivnje osiguranika kod ograničenja ili izostanka mogućnosti regresa leži na osiguravajućem društvu.
Subrogacija po cit. članku osigurava i zaštitu interesa osiguranika u slučaju da policom osiguranja nije namiren u cijelosti za štetu. U tom slučaju, njegov zahtjev ima zakonski prioritet pred regresnim zahtjevom osiguratelja.
Prema tome. u slučaju da je imovina podosigurana ili ugovoren samopridržaj, osiguranik ima mogućnost i pravo da se izravnim zahtjevom obrati osobi odgovornoj za štetu te da njegov zahtjev za isplatom razlike do pune štete koju trpi , ima prioritet pred osigurateljevim.
Ova zakonska odredba stavlja u neravnopravan položaj osiguratelja i osiguranika odnosno ograničava obim subrogacije .Ona ima ishodište u procjeni zakonodavca da je potrebno prvenstveno zaštititi oštećenog kada se iz osiguranja ne može namiriti cjelokupna šteta ,bilo zbog ugovorenih ili zakonskih razloga.
Postoji mogućnost da oštećeni pretrpi daleko veću štetu od one čija mu je naknada zagarantirana policom osiguranja tako da je njegov interes sa socijalnog aspekta moguće pretpostaviti interesu osigurateljnog društva .Ono je ipak samo financijska organizacija kojoj je regres izvanredni prihod i postupa u prometu s prvenstvenim ciljem zaštititi osiguranika. U tom smislu su oštećenikova ugrožena prava uvijek prioritetna.
Međutim, u situaciji podosiguranja ili franšize, ovakva zakonska odredba predstavlja neopravdano pogodovanje osiguraniku koji je propustio svjesno osigurati puni imovinski interes te, prema mišljenju autora, nema razloga za zaštitu kako je stipulirana točkom 3. , pogotovo formulacijim “ ako je naknada koju je osiguranik primio iz bilo kog razloga niža od štete koju je pretrpio”.
Ovako se omogućuje preširoko tumačenje dosega zaštite ovih prava a postavlja se i pitanje kako ostvariti takav prioritet napr. u situaciji kada se tereti obveznik u postupcima ovrhe i stečaja a prednost nije regulirana odredbama odgovarajućih zakona.
Iznimke o prijelazu osiguranikovih prava , taksativno navedene u točki 4. promatranog članka, onemogućuju prijelaz prava na osiguratelja u slučaju kada bi regres pogodio neizravno upravo osiguranika koji je ugovorio osigurateljnu zaštitu. U slučajevima kada je štetu uzrokovao srodnik osiguranika u pravoj liniji odnosno osoba za koju odgovara ili živi s njom u zajedničkom domaćinstvu, regres osiguratelja je moguć samo u slučaju utvrđenja namjere postupanja koje je dovelo do štete.
Istovremeno je zaštićen i zaposlenik osiguranika na identičan način. Teret ev. dokazivanja namjere predstavlja dodatnu teškoću koja praktično onemogućuje realizaciju prava stečenih subrogacijom .Jedino u slučaju kada je ponašanje sankcionirano pravomoćnom odlukom nadležnog organa, moguće je osiguratelju ostvariti regresnu naknadu od zaposlenika osiguranika koji je izravno odgovoran za štetu..
Točka 5. čl.939.(963) predstavlja osnov za actio directa osiguratelja prema društvu koje je osiguralo odgovornost štetnika .Na taj način ,dodatno se osigurava prava proizišla zakonskom subrogacijom stjecatelju iz osigurateljnog odnosa, vezano uz čl. 941 (965) ZOO-a. ( vlastito pravo oštećenika i direktna tužba). Dakle, neovisno o tome da li je štetniku upućen zahtjev i da li ga ovaj prihvaća ,osiguratelj oštećenog može, naravno unutar rokova određenih propisima, zahtjevati izravno namirenje i od osiguratelja odgovornosti štetnika. Naravno, ovaj zadržava prava na sve prigovore koje bi mogao istaknuti štetnik odnosno odgovoran za štetu prema oštećenom.
Kako je i u Novom ZOO-u zadržan ista tretman subrogacije prava ,očito je zakonodavac nije smatrao da postoje razlozi za promjene ili osuvremenjavanja ovog instituta.
I b) Subrogacija po članku 300 (90) Zakona o obveznim odnosima
“Kada obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome,na nju prelazi po samom zakonu u času ispunjenja ,vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima”.
Tom se odredbom regulira odnos u slučaju prijenosa obveza a relevantan je u prvom redu za ostvarenje prava trećih koji ispune vjerovnikovu obvezu ,pa tako i osiguratelja. On je ,stipulacijom čl. 927( 923) Zakona o obveznim odnosima ostao “prikraćen” za stjecanje prava temeljem ugovora o osiguranja kredita. Naime, tim člankom je kompletna regulativa osiguranja kreditnih odnosa izuzeta iz primjene po regulative Glave XXVII ( Odsjeka 27 Novog ZOO-a ) po tom propisu ali, za razliku od ostalih osiguranja koja su isto izuzeta ali koja imaju posebnu regulativu, ova nisu za sada pobliže uređena nikakvim propisom.
Stoga se za prijenos prava na osiguratelja kredita , obzirom da se radi o osiguranju ispunjenja ugovorene obveze a ne naknadi štete, ne primjenjuje čl.939 (969) već čl. 300 ( 90 ) ZOO-a.
Ovaj članak ,s pojašnjenjima koja mu slijede ( čl. 301 do 306. ZOO-a (čl. 91-95)) , predstavlja temelj za zakonsku subrogaciju prava u slučaju ispunjenja obveze iz pravnog posla koju izvrši treći .Naravno, uz osnovno pravo iz ugovora ,isplatom obveze prelaze na isplatitelja i sva sporedna prava kojima je osigurana tražbina kao što su garancije, pravo zaloga i sl. Kada je osiguratelj u poziciji subrogacije ,kao i svaki drugi koji je ovlašten po tom osnovu, može koristiti pogodnosti ovog prijelaza prava navedenog članka Zakona Ova situacija je najčešća kod isplata obveza po ugovorima o kreditu, ispunjenja carinskih obveza osiguranika , garancija ,TIR i ATA karneta i sl.
II Ugovorni prijenos prava - cesija
Osim subrogacijom prava, osiguratelj može, u određenim slučajevima, steći pravo na regres prema štetniku i ugovorom o cesiji prava štete dakle građanskopravnim poslom reguliranim Glavom VI Odjelak 1. čl. 436 – 445 Zakona o obveznim odnosima (čl. 80.-89 Novog ZOO-a ) Kao i kod zakonske subrogacije, temelj za ustup je isplata naknade iz osiguranja .Bitna razlika između ovakvog prijelaza prava i subrogacije po čl.939 i čl. 300 ( čl.963.i čl. 90.) Zakona o obveznim odnosima je u tome što modaliteti ugovaranja prijelaza nisu limitirani zakonskim ograničenjima kakva pretpostavljaju navedeni članci.
Prema tome, osiguranik može na osiguratelja prenijeti i više prava od onog što mu po isplati štete pripada.
Osim toga, subrogacijom se ne stječe u svim slučajevima i zakonska legitimacija. To je najočitije kod poslova koje za osiguranika vode treći koji su kao otpremnici ili sl. legitimirani da zaključuju poslove u svoje ime a u interesu komitenta. Prema tome, u pravnom prometu oni zaključuju ugovore iz kojih proizlazi osnova za zahtjev na ispunjenje pa i na naknadu štete iako nije ugrožen njihov ekonomski interes.
Pravi vlasnici imovine često nisu u izravnom odnosu s napr. prijevoznikom ,jer su ovlastili treće za poslove otpremanja i sl te od njega niti ne mogu tražiti ispunjenje ugovora odnosno naknadu štete koja proizlazi iz tako zaključenog ugovora. Aktivnu legitimaciju ima u takvim slučajevima taj treći.
U tom slučajevima, osiguratelj stječe legitimaciju cediranjem prava ovlaštenika iz određenog trgovačkog ugovora (napr. ugovora o prijevozu roba, ugovora o uskladištenju ili sl.) na njega. Ovo predstavlja uvjet koji tereti osiguranika a vezan je za točku 2.čl.939. ZOO-a. Dakle, osiguranik je dužan omogućiti pribavljanje ovakve isprave jer samo na temelju nje osiguratelj stječe pravo regresa prema odgovornom za štetu. Pri tome nije bitno da li je osiguratelj zaista i isplatio štetu jer ga cesija čini aktivno legitimiranim pa nije dužan pribavljati dokaze o isplati štete i sl.
Sudska praksa:
“Isplatom naknade iz osiguranja, po samom zakonu ,do visine isplaćene naknade, osiguranikova su prava prešla na osiguratelja pa osiguranik ne može zahtijevati istu naknadu od osobe odgovorne za štetu ,neovisno o tome što osiguratelj nije od odgovorne osobe zahtijevao naknadu isplaćenog iznosa.”(Vrhovni sud RH Rev-16/91 od 16.IV 1991.god.
“ Pri ocjeno pitanja ima li osiguratelj pravo regresa prema radniku osiguranika koji je (radnik)uzrokovao štetni događaj, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ispitati je li radnik štetu uzrokovao namjerno ,jer samo u tom slučaju pravo na isplatu naknade za osiguranje prelazi na osiguratelja .U konkretnom slučaju, dužnost sudova je bila da ,osim već utvrđenih činjenica,,utvrde i to da li je tuženik namjerno prouzročio nezgodu i oštetio kamion i robu u njemu jer, ne bude li ta okolnost utvrđena tužiteljica ne bi imala pravo tražiti od tuženika isplatu naknade iz osiguranja.” (Vrhovni sud RH Rev-1245/86 od 15. X 1986.)
“Osiguratelj nije legitimiran zahtijevati naknadu štete od brodara na temelju same činjenice da je isplatio svom osiguraniku naknadu iz osiguranja. Predajom tereta primatelju aktivno je legitimiran prema brodaru primatelj ,a osiguratelj to može postati samo subrogacijom (ako je naknadu platio upravo primatelju) ili na temelju cesije potraživanja prema brodaru .”( Privredni sud Hrvatske Pž-968/92 od 25. XI 1993. god.)
“ Vozač (koji nije osiguranik i vlasnik vozila)odgovara osiguratelju u slučaju prijelaza osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja(subrogacija) nakon isplate naknade štete po kasko osiguranju ,onako kako bi odgovarao vlasniku vozila-osiguraniku, do visine isplaćene naknade.”(Vrhovni sud Hrvatske Rev-897/88 od 18. I 1989. god)
“ Zajednica osiguranja ima pravo regresa u odnosu na svog osiguranika ,ako se utvrdi da je šteta nastala zbog utjecaja alkohola na osiguranika, te da je nesreća u uzročnoj vezi s tim da je osiguranik bio alkoholiziran.” (Okružni sud Zagreb,Gž-3210/86 od 17.VI 1986.god.)
“ Štetnik koji nije bio umješač niti je bio obaviješten o parnici koja se vodila između oštećenika kao tužitelja i štetnikovog osiguratelja od odgovornosti kao tuženika, može u regresnoj parnici koju protiv njega vodi osiguratelj istaći sve prigovore koje bi bio ovlašten isticati i prema oštećenima neposredno ,dakle i prigovore koji se tiču opsega odgovornosti i prigovore koji se tiču osnovanosti zahtjeva i visine štete.” (Vrhovni sud Hrvatske Rev-597/85 od 25.IV 1985.god.)
“Oštećeni, kojem je štetu na vozilu nadoknadio štetnik, nema prava zahtijevati naknadu za istu štetu od osiguratelja na osnovi ugovora o kasko osiguranju automobila..” Vrhovni sud RH Rev-965/87 od 2.III 1988.god.)
“Odredba čl.939.Zakona o obveznim odnosima ne odnosi se na slučaj kada je osiguratelj naknadio štetu oštećenoj osobi koja nema svojstvo osiguranika, jer se ta odredba primjenjuje samo na osiguranika kao oštećenika.”(Županijski sud uZagrebu ,Gž-5250/97 od 15.XI 1998.god.),
“Osiguratelj koji stupa u prava i obveze svog osiguranika kao oštećenika, može od štetnika zahtjevati kamate na iznos naplaćene naknade od dana kad je obavio isplatu svom osiguraniku.”(Vrhovni sud RH Rev-65/90 od 11.IX 1990.god.)
“ Pravo na naknadu štete pripada i stranom osiguratelju na kojeg je prešlo potraživanje našeg državljana.”(Vrhovni sud RH, Rev-1422/88 od 9.II 1989. god.)
“ Kad je šteta nastala kao nenovčana materijalna šteta (oštećenje automobila) ali je naknadno postala novčanom(od trenutka kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećenom) tada zatezne kamate teku od dana kada je šteta postala novčanom “(Vrhovni sud RH Rev-10/95 od 3.IX 1998. god.
Uloga regresnog prava u osiguranju
U naprijed izloženom ,utvrđen je pravni okvir regresa u odnosu na osiguranje koji može omogućiti nadoknadu isplaćene osiguratelne obveze ali ne predstavlja institucionalni zahtjev za obvezan progon štetnika.Međutim ,drugi važni razlozi obvezuju osiguratelja da ga ipak provodi s druge strane ,nema razloga da se pogoduje štetnika i oslobodi ga odgovornosti za štetu. Upravo suprotno,postoje njegovi posebni interesi ,o kojima će biti riječ u ovom osvrtu, koji nalažu provođenje odštetnog postupak prema osobi koja je odgovorna za štetu..
Odnos osiguratelja i oštećenog
U izboru načina realizacije prava na odštetu ,kada se ostvare uvjeti za naknadu štete, oštećeni ,u dvojbi za namirenje izravno od štetnika odnosno obveznika , ili iz osiguranja ,u principu bira osigurateljnu zaštitu i aktivira ugovor o osiguranju.
Što predstavlja osnovni razlog zbog kojeg se korisnik opredjeljuje za institut osiguranja pred ostalim mogućnostima saniranja štete ili izvršenja obveze u redovnim, zakonom predviđenim postupcima neposredno od štetnika ili obveznika ?
Naravno, prvi razlog može biti taj da je korisnik zakonski obvezan ugovoriti određeno osiguranje radi zaštite trećeg. Međutim, kod dragovoljnih osiguranja oštećeni bira zaštitu zbog drugih važnih razloga
Naime, sistemska , organizaciona i financijska transparentnost i sigurnost osiguravajućeg društva , ustrojena pozitivnim zakonodavstvima , prednost je koja ugovor o osiguranju uvijek pretpostavlja izravnom zahtjevu prema štetniku ili obvezniku.
Sigurna ,brza i uvjetno neograničena potpora osigurateljnog fonda uz izbjegavanje izlaganja dodatnim rizicima izravnog ostvarivanja prava od moguće insolventnog , nepoznatog ili na drugi način ograničenog izvora predstavlja onaj konačni ,pravi, razlog za izbor osiguratelja a ne štetnika, za naplatu štete.
Ugovor o osiguranju je dakle tržišni izbor koji korisnika zaštićuje u većoj mjeri od rizika od kojih je uvjetno zaštićen pozitivnom legislativom. U takvoj njegovoj funkciji podupiru ga i usmjeravaju posebni propisi koji reguliraju tu djelatnost i ustanovljuju tzv. zakonska obvezna osiguranja , ali i objektivna percepcija društvenih kretanja , ekonomska situacija u društvu , funkcioniranje pravnog sustava i ostale silnice koje utječu na porast opasnosti od mogućeg imovinskog rizika.
Naplatom osigurnine oštećeni ostvaruje materijalnu satisfakciju ugroženog interesa. Tom činjenicom , koju suvremena legislativa postavlja kao uvjet za prijenos prava, osiguratelj stiče prava prednika koja egzistiraju u konkretnim okolnostima nastupa osiguranog slučaja. U tom trenutku nastupa subrogacija prava i ostvaruje se pravna pretpostavka za regres , jer osiguranik gubi svoja prava na obeštećenje iz osnovnog pravnog odnosa u korist osiguratelja
Korištenje tog prava implicira nadoknadu samo onoga što je isplaćeno po ugovoru o osiguranju , dok oštećenom ostavlja mogućnost namirenja moguće razlike štete od štetnika po prvenstvenom redu pred osigurateljem .
Ostvarivanjem tih prava, u doktrini personificiranih u izrazu - regresna prava - , osiguratelj vrši stalni višeznačni pritisak na kategorije građana i pravnih osoba koje predstavljaju rizične grupe. Iako takvo postupanje nema zakonsku obvezu niti je propisima naloženo ,ono u tržišnoj ekonomiji predstavlja conditio sine qua non ukupnog osigurateljnog poduhvata.
Bitno je naglasiti da ovo pravo nalazimo samo u imovinskim osiguranjima . U osiguranju života , gdje je zbog važnih razloga omogućena kumulacija zahtjeva i višestruka naplata osigurnine , nema ni osnova za regres osiguratelja .
Cilijevi poduzimanja regresnih ostupaka u osiguranju
Kada osiguravajuće društvo ocijeni svrsishodnim i zakonom osnovanim poduzeti regresni postupak ,za njega , uspješna realizacija znači :
- stjecanje osnova za pogodovanje osiguranika povlaštenom premijom
(bonifikacija)
- vid prevencije određenih ponašanja koja dovode do štete ,
- bolju prodaju i onih osiguranja odgovornosti koja nisu zakonski uvjetovana
- izvanredni prihod .
a) SMANJENJE ILI POVEĆANJE CIJENE OSIGURANJA
Svaki prihod određene vrste osiguranja ulazi u kalkulaciju za izračun premijske stope i može utjecati na cijenu rizika , kako prema neodređenom adresatu na tržištu tako i prema konkretnom osiguraniku. Stoga i regresni prihod , koji predstavlja određeni povrat sredstava upotrebljenih za saniranje štete , može ući u takvu kalkulaciju .
On može omogućiti smanjenje cijene osiguranja ,povrat dijela premije osiguraniku , priznavanje bonusa ili neku drugu pogodnost koja u tržišnim uvjetima povećava konkurentnost osigurateljnog proizvoda.
Na primjer, povrat bonifikacije kod kasko osiguranja automobila u slučajevima kada je šteta isplaćena po kasko osiguranju a ima osnova za terećenje police autoodgovornosti trećeg ili sl. Ovo je najčešći slučaj kada regres izravno utječe na cijenu osiguranja.
S druge strane ,regresno pravo , pod određenim uvjetima, predstavlja modus za terećenje ugovora o osiguranju odgovornosti, povećanje premije osiguranja odnosno određivanja malusa osiguraniku
Na primjer ,slučaj kad vozar ima osiguranu odgovornost iz djelatnosti a šteta je plaćena po osnovu kargo osiguranja u istom osiguravajućem društvu .U tom slučaju regresna obveza tereti bilancu osiguranika od odgovornost a ukoliko njegova odgovornost po ugovoru o osiguranju limitirana do određenog iznosa, osiguratelj može regresno potraživati razliku do pune isplaćene kargo štete(naravno pod pretpostavkom zakonskih uvjeta za to). Propuštanjem ovakvog terečenja relativizira se potreba osiguranja od odgovornosti i neopravdano pogoduje osiguranik.
b) PREVENCIJA
Jasno je da bi se , za razne vrste povreda ugovora ili propisa koja dovode do osiguranog slučaja i štete , a koje se namiruju bilo po osnovi zakonskog ili dragovoljnog osiguranja , bile znatno brojnije da potencijalni štetnik ne zna, da je, on taj koji na kraju namiruje štetu. Primjerice, svaki sudionik u prometu zaštićen je zakonskim osiguranjem koje omogućava oštećeniku da se izravno obrati osiguratelju i bez potrebe uključivanja štetnika te traži naknadu štete. To svakako ne znači da štetnik, pod određenim uvjetima ne snosi odgovornost za štetu.
Upravo regresni postupak proizvodi učinak da se pojedinoj rizičnoj skupini uputi poruka o neprihvatljivosti određenih ponašanja ( napr. alkohol,vožnja bez dozvole ,neplaćanje kreditnih obveza i sl.)
U tom smislu , ažurno vođenje regresnih postupaka, u svim slučajevima postojanja zakonskog osnova , predstavlja opravdanu i važnu preventivnu akciju suzbijanja društveno štetnih ponašanja, koja može dovesti do smanjenja rizika nastanka određene vrste osiguranih slučajeva što u širem smislu utječe i na socijalnu sigurnost društva.
Lako se može zamisliti kako bi napr. bila narušena financijska disciplina u društvu kada bi se kreditne obveze osigurane za slučaj neuredne isplate kod osiguravajućih društava, prevalile samo na osiguratelje i koje bi posljedice to prouzročilo. Sustav kreditne sigurnosti bio bi bitno ugrožen a masovno prevaljivanje izvršenja kreditnih obveza na osiguratelje dovelo bi do ugrožavanja funkcioniranja ,kako osigurateljnog tako i novčanog tržišta i investiranja svake vrste. To bi moglo ugroziti čitav financijski sustav i rezultirati makroekonomskim malformacijama a s druge strane, osiguratelje koje se bave ovim poslom dovest do bankrota.
Kao primjer pozitivnog utjecaja, kod osiguranja kredita bankarskih plasmane i sigurnosti ulaganja ,mogu se navesti tzv. liste nepodobnih za preuzimanje u osiguranje (crne liste )-evidencije neurednih platiša,regresnih obveznika. Takve liste , koje formira osiguratelj na osnovu podataka o osobama koje su koristile kredite koji nisu uredno otplaćeni i sanirani su iz osiguranja, danas predstavljaju jednu od osnovnih prepreka za odobravanje novih kredita neurednim platišama. Na taj način je značajan broj potencijalnih korisnika koji su u jednom trenutku bili neuredni u ispunjavanju financijskih obveza, isključen iz kruga osoba koje mogu koristit kredite.Tako se smanjuje ovaj rizik a samo uvrštavanje na takvu listu predstavlja određenu kaznu za uvrštenog i onemogućava ga u financ. poslovanju kod šireg kruga bankarskih organizacija i trgovaca koji koriste usluge istog osiguratelja.
Danas je takva lista instituconalizirana na nivou Hrvatske udruge banaka ali ona domaćim osigurateljima na žalost ne može pomoći jer njene podatke mogu koristiti samo članovi sustava (banke).S druge strane ,banke mogu odobravat kredite bez ograničenja i rizičnim korisnicima ukoliko su osigurale svoje potraživanje ugovorom o osiguranje. Upravo ove činjenice ukazuju na važnost vođenja vlastite liste nepouzdanih korisnika kredita putem koje se može uvjetovati kontrolu plasmana osiguranika. Kako su baze podataka o neurednim platišama u nekim društvima značajne zbog dugogodišnje prakse ovog osiguranje ,ovakve liste predstavljaju najbolji vid prevencije osiguranog slučaja . Radi se o izravnom proizvodu koji ishodište nalazi upravo u regresnom pravu osiguratelja.
C) PROPAGANDNI EFEKT
Glede utjecaja na ponudu i na rast ,među ostalim, raznih vidova osiguranja odgovornosti , značajno je napomenuti da potencijalna opasnost od odgovornosti za štetu i regresne obveze prema osiguravajućom društvu kao snažnoj instituciji koja i kadrovski i financijski može poduzeti svaku akciju na realizaciji svojih prava , predstavlja dodatni podstrek za zaključivanje takve vrste osiguranja .
Kada se pročuje da slučajeve odgovornosti iz raznih vrsta djelatnosti (naročito onih za koje se odgovara po objektivnom kriteriju ) sankcioniraju upravo osiguravajuće kuće putem regresnih postupaka, osiguranik često sam, bez posebnog povoda, traži pokriće u strahu od takvih rizika . U tom smislu , ozbiljno regresno tretiranje takvih postupaka predstavlja i dobar marketinški poduhvat koji afirmira potrebu za osigurateljnom zaštitom .
Istovremeno ,uvažavanje izuzetnih prilika obveznika i pravilno selekcioniranje posebnih mjera i tretmana regresa u socijalno opravdanim slučajevima, može djelovati na promjenu uvriježenog stereotipa o osiguranju kao financijskom institutu bez socijalne osjetljivosti .
Ovo može svakako utjecati na izbor potencijalnog osiguranika kada se odlučuje za osigurateljnu uslugu i određeno društvo za osiguranje .Stoga predstavlja iskoristiv način promidžbe osiguravajućeg društva , naravno , pod pretpostavkom institucionalizirane kontrole i zaštite od zloupotrebe.
d) FINANCIJSKI EFEKT
Iako su sredstava ostvarena u regresnim postupcima , u odnosu na ostala sredstva koja ostvaruje osiguravajuće društvo relativno mala , pod pretpostavkom da
se postupci vode ekonomično i sistematski uz uvažavanje troškovnog interesa , predstavljaju kvalitetna sredstva izvanrednog prihoda koja svakako dodatno jačaju financijsku snagu osiguratelja.
U različitim vidovima osiguranja ,regresni prihod ne utječe u jednakoj mjeri na tehničke rezultate zbog toga što samo pravo regresa nije imanentno svakoj likvidiranoj šteti već se utvrđuje pojedinačno. Iznimku predstavljaju kreditna osiguranja kod kojih svaka isplata štete implicira pravo na regres.
U razdoblju 2000-2005 god.u Republci Hrvatskoj je došlo, kao i u ostalim tranzicijskom zemljama, do naročitog intenziviranja kreditiranja potrošnje stanovništva .Ovo je proizvelo u prvom redu značajno zanimanje banaka za preuzimanje kreditnih rizika od strane osiguratelja i razvoj ove vrste osiguranja.
S druge strane , nestabilno vrijeme tranzicije rezuliralo je povećanjem rizika vezanih uz status i platežne mogućnosti građana što je dovelo do rasta šteta i u tom smislu značajnih pritisaka na osiguravateljne fondove .
Bez regresnog prihoda ,tehnički rezultati ovih osiguranja bili bi problematični a takva osiguranja neisplativa za osiguratelje. Međutim ,praksa ukazuje da u segmentu osiguranja kredita , kada se rezultati prate kroz duže vremensko razdoblje, upravo zbog regresa i prihoda po tom osnovu ,ovaj posao može polučiti ukupne povoljne financijske efekte.
Zaključak
Kako je iz izloženog vidljivo, ostvarivanje regresnih prava na temelju ugovora o osiguranju može biti vrlo važan segment poslovanja uspješnog osiguravajućeg društva. Stoga bi se pravila o postupanju po regresnim osnovama trebala inkorporirati u pravila i standarde tehnologije obrade osiguranja a podatke o svim segmentima ove obrade pratiti u jedinstvenom informatičkom sustavu.
Uz sve aspekte interesa samog osiguratelja, nesumnjivo je važan i društveni aspekt utjecaja ovog postupanja kao element funkcioniranja zakonitosti pravne države u građanskopravnim aspektima.
Zvonimir Vlahov dipl.pravnik
Literatura :
Zakon o obveznim odnosima ( NN br. 53/91; 73/91;111/93;3/94;7/96; 91/96; 112/99; 88/91; Novi Zakon (N.N.35/05)
Ivica Crnić :Naknada štete; izdanje Organizator 1995. god.
Ivica Crnić: Zakon o obveznim odnosima s sudskom praksom ;izdanje Organizator 1996.g.
Dr.sci Marijan Ćurković;Pravo regresa(subrogacije)osiguratelja ;Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse ; izdanje Organizator 2000 .g.
Rječnik osiguranja ;Masmedija izdanje 1997.g.
Danijel Mioć : Regresna potraživanja,Seminar CO Zadar 4_5 IV 2002. god.
Objavljeno u časopisu OSIGURANJE br. 4 / travanj 2005.god
